ponedjeljak, 09.01.2012.

Ch1.

Cijelo vrijeme Demian je imao osjećaj da ga netko prati, a nije mogao nanjušiti tko. Probijajući se kroz gomilu razmišljao je o slobodi. Drugi dio uma bavio se osobom koja ga je pratila. ''Pa kroz ovu gužvu me nisi mogao dopratiti tko god bio.'' Zvuk petardi i njihov smrad držale su ga dezorijentiranim dok ga je strah da ga lovac prati obuzimao. Svejedno se smiri mišlju da će jednom naći slobodu od tih čudnih ljudi u bijelom.

***

Fokusiran na zvuk kojim pahulje sijeku vjetar, na osjećaj koji ostavljaju na njegovoj koži, Nao zamalo nije ni primjetio Demiana koji se stvorio pred njega. Miris leda stapao se sa zvukom metala koji je dopirao iz zvučnika iznad njegove glave. Napokon uputi Demienu pogled kojim je otprilike govorio: ''Što je toliko važno da me ometaš?'' Ovaj ispruži šaku i otvori je otkrivajući maleni paketić. Nao uzdahne.

-Znači uspio si?-

-Uvijek uspijem.-

-Na žalost...-

Demian se namršti. Nao se nije obazirao, uzeo je paketić i provjerio njegov sadržaj.

-Hej, komarčiću!-

Vikne Mau Demianu što izmami osmjeh na njegovu licu.

-Mau! Long time no see!-

Nau kao da je taj njihov razgovor smetao. Umješa se i povuče Mau k sebi.

-Sretna Nova godina Demiane, odmori se.-

Nao i Mau se okrenu prema predivnoj crkvi sv. Mihaela. Za par trenutaka počne vatromet. Nova godina, a Demian je opet sam. Neko vrijeme još je zurio u Naa i Mau, a onda krene u smjeru od kuda je dolazio vatromet. Na trenutak osjeti nečji pogled na sebi. ''E sad te imam.'' Pogleda u smjeru od kud ga je osjetio. Nije bilo nikoga. ''Dovraga i sve!'' Krene prema naprijed i u daljini uoči sjenu čovjeka. Sjena zastane od jačine njegova pogleda, a lik koji ga je bacao počne se ceriti. Demianovo tijelo samo se zaustavi nakon par koraka i strese se od hladnoće. Tamo u daljini stajao je Narcis i promatarao ga cereći se kao da čita Demianovu patnju koja ga zbog nekog razloga oduševljava. Demian je znao, upozorili su ga na tog lika: trebalo ga je ignorirati. Bio je upetljan u gotovo sve živote onih koji su živjeli u zarobljeništvu lovaca. Direktno ili indirektno. Ali korporaciji je bio beskoristan i nebitan. Nisu ga uništili, jednostavno su ga pustili da lunja okolo i promatra sve koji su se borili protiv lovaca. Demianu ti postupci nisu bili jasni i odlučio je pročitati dokumentaciju o tom liku čim se vrati u hotel. Ili možda da ipak pita Mau da se nađu? Ipak, tko će se snaći u svim tim brojevima kojima su ih lovci označavali? Narcis se pomakne i nestane među zgradama, a Demianovo tijelo opet se kretalo prema naprijed.

***

''Kvragu kako mi se spava'' Gunđao je u sebi Demian dok je palio auto. Nije spavao posljednja tri dana i polako je dolazio do kritičnog trenutka kad će početi halucinirati. Vozio je po autoputu brojeći sekunde kad će više doći do jedinog hotela u okolici koji je imao slobodnu sobu. Najednom osjeti kako mu trnci prolaze po koži. Pogleda u retrovizor. Lovci! Četiri automobila slijedila su ga i pokušavala okružiti. On nagazi po gasu, a tako i oni. Hladan znoj ga počne oblijevati. Bojao ih se kao vrag tamjana. Skrene s autoputa i pokuša ih izgubiti kroz nekakav gradić koji se tamo smjestio. Jedan auto još je jurio za njim. Demian skrene prema šumi i zgasi svjetla. Ako ga je išta moglo spasiti bilo je to što je za razliku od lovaca bio vampir koji je jako dobro vidio u mraku. Činilo se kao da ga je izgubio, ali izgubio je i sebe. ''Trebao sam ponjeti GPS.'' Nastavi se voziti kroz šumu i ni ne shvati kako mu snaga u rukama nestaje, kako mu glava klone i kako juri prema zidu tunela sve dok odjednom ne začuje zvuk udarca i mrvljenja željeza, sve dok mu se pogled ne zamrači...


19:25 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.